PORODIČNI SISTEMI I ŽALOVANJE prema BOWEN-u

            Razmišljanja o varijacijama u odgovorima na žalovanje i oporavak

Abstrakt

   Ovaj rad će polazeći od teorije o porodičnim sistemima dr Murraya Bowena, razmotriti dva pitanja o tome kako se različite porodice nose sa gubitkom voljenog člana. 

   Prvo pitanje razmatra kako odgovori na tugu mogu varirati ovisno o tome koji član porodice je preminuo. Umjesto da jednostavno posmatramo nivo do kojeg je žalost očekivana i/ili generacijski očekivana, ovaj rad će se fokusirati na to kako mjesto člana porodice u njenom relacionom funkcionisanju, utiče na intenzitet žalovanja i kapacitet porodice za oporavak. Razmotrićemo Bowenovu ideju “udara šoka” u žalovanju u porodici.

   Drugo pitanje varijacije je kako se različite porodice koje imaju iskustvo sličnog tipa gubitka mogu razlikovati po uticaju i vremenu koje je potrebno da članovi porodice ponovo uspostave funkcionalan život. Biće razmotreno, Bowenov kontinuum porodičnih nivoa diferencijacije ili nivoa porodične emotivne zrelosti i to zašto se neke porodice oporave mnogo brže nego ostale.

   Ovaj rad će imati zaključke sa prijedlozima za savjetnike i osobe za podršku:kako razumijevanje ovih varijacija iz sistemske perspektive može uticati na prirodu pomoći koju pružamo; i kako možemo odgovoriti na pitanja očekivanja savjetnika/terapeuta na to kako proces oporavka može izgledati kod različitih individua i porodica.

  Uvod

  Većina pristupa u savjetovanju na temu žalovanja i gubitka, priznaju uticaj porodice i grupe, ali su obično fokusirani samo na iskustvo i oporavak pojedinca. Sistemsko porodično razumijevanje gubitka i žalovanja širi spektar i uključuje varijacije o načinima kako porodica odgovara na akutne događaje. Svako pojedinačno iskustvo gubitka se gleda u kontekstu intergeneracijskih obrazaca ponašanja.

   Kad je porodica suočena sa smrću “oni moraju da se prilagode na više od gubitka voljene osobe. Fundamentalna reorganizacija rezonira sa istorijom prethodnih generacija i imati će odjeka na generacije koje dolaze”.

  Dva ključna pitanja otvaraju širi sistemski porodični pogled: 

-       Kako to da se neke smrti “lakše žaluju i lakše se od njih oporavi” nego od ostalih?

-       Kako to da neke porodice uspiju vratiti svoj nivo funkcionisanja nakon traumatičnog gubitka dok se druge bore decenijama (ponekad generacijama) nakon događaja? Ovaj rad će istražiti kako Bowenova sistemska porodična teorija  razumije ove varijacije u odgovorima na žalovanje i implikacijama koje ovaj rad može imati na savjetnike/terapeute.

 Bowenov porodično sistemski pogled na gubitak

  Sistemsko mišljenje je uticalo na većinu pristupa u porodičnoj terapiji u 60-tim i 70-tim godinama. Najrazvijeniji od ovih pristupa bio je od strane psihijatra i istraživača Dr Murray Bowen-a (1913.-1990.). Bowen je formirao svoju porodično sistemsku teoriju dok je istraživao porodice sa šizofrenim članom i dalje, opservirajući obrasce interakcije u vlastitoj porodici i na radnom mjestu.

   Primijetio je da se isti obrasci reaktivnosti u odnosima koji su se mogli vidjeti u visoko simptomatskim porodicama, mogli vidjeti, sa varijacijama u intenzitetu, u svim porodicama ili važnim društvenim grupama. U svom istraživanju Bowen je gledao na svako ljudsko iskustvo u kontekstu njegovih odnosa i opisao načine na koje porodice odgovaraju na prijetnje njihovoj kohezivnosti kroz nekoliko predvidljivih  obrazaca, kao što su triangulacija, fuzija, emotivni cut off, ispod i nad-prosječno funkcioniranje.      

   Uvidio je da su sve porodice doživjele smrt kao značajni izazov ili prijetnju i reagirale sa različitim nivoima izbjegavanja. Vjerovao je da je “šef” među svim tabu temama bila smrt. “Visoki procenat ljudi umiru sami, zaključani sa svojim mislima koje ne mogu podijeliti sa drugima”.

   Bowenov porodično sistemski pogled na gubitak uzima u obzir uticaj koji ima smrt pojedinca na porodicu kao funkcionalnu jedinicu; jedinicu gdje je nošenje sa gubitkom svakog pojedinca međusobno povezan, tako da će svaki gubitak  odmah  ali i na duži rok imati posljedice za svakog člana i sve druge povezane relacije. Na žalovanje u slučaju smrti i gubitka se gleda mnogo šire umjesto kao odgovor unutar individue.

U svojim pisanjima o porodicama i gubitku, Walsh i McGoldrick su izrazili svoju zabrinutost  da “polje mentalnog zdravlja nije uspjelo da cijeni uticaj gubitka na porodicu kao sistem interakcije”.

  Faktori koji utiču na žalovanje

Bowen navodi 4 grupe faktora koji utiču na adaptaciju članova porodice na gubitak:

1.    Činjenični detalji gubitka: Da li je gubitak bio iznenadan ili očekivan? Da li je bio u miru ili nasilan? Da li se moglo predvidjeti ili je bilo prije vremena?

2.    Dostupnost proširene porodice i šire mreže odnosa kao protektivnih faktora tokom žalovanja: što više povezanosti porodica ima sa širom porodicom i zajednicom, više će biti u mogućnosti da svoju uznemirenost podjele. Nuklearna porodična grupa sa nekoliko porodičnih mreža je puno više ranjiva i sklona da je preplavi intenzitet jakih emocija jer su te jake emocije zadržane unutar nekoliko odnosa. Izolirana porodična jedinka koja ima manje odnosa, ostavlja svojim članovima da se nose sa mnogo većim teretom tenzije.

3.    Funkcionalna pozicija ili uloga preminulog: dok je svaka smrt tužna za porodicu, svaka smrt ne zahtijeva isti nivo prilagođavanja. Smrt člana porodice koji je imao važnu poziciju u održavanju porodične homeostaze će zahtijevati mnogo veći izazov u oporavku nego smrt onoga na koga se manje oslanjalo da bi držao druge u balansu.

4.    Nivo porodične kohezije i zrelosti: Bowen navodi da svaka generacijska porodična jedinka nasljeđuje različite nivoe emotivne zrelosti ili diferencijacije. Varijacije u zrelosti porodica se mogu vidjeti u različitostima u porodičnoj fleksibilnosti. Da li porodica postaje više zatvorena i rigidna u odnosima nakon smrti? Da li porodica ima fleksibilan kapacitet da se otvori i da preoblikuje svoje odnose?

Važnost porodične stabilnosti i “emotivni udar šoka”

      Relacioni faktori mogu pomoći savjetniku/terapeutu da ima na umu različitosti među porodicama u njihovoj prilagodbi uslijed smrti člana porodice. Bowen je smatrao da pojedine porodice i njeni članovi imaju iskustvo emotivnog udara šoka.

    Emotivni udar šoka je “mreža post-šokova” koja se može pojaviti bilo gdje u  proširenom porodičnom sistemu u mjesecima i godinama nakon ozbiljnih emotivnih događaja u porodici. Kada funkcionalna pozicija člana porodice koji je umro ostavi značajnu prazninu u organizaciji života drugih, vjerovatno je da će se desiti domino uticaj simptoma koji se mogu javiti u godinama nakon smrti.

    U kohezivnim obrascima među članovima porodice, pojedini članovi zauzimaju poziciju koja se posebno odražava na to kako ostali funkcionišu. Tako da nije svaka smrt ista za svaku porodicu. Npr, tamo gdje je umro roditelj ili supružnik koji je preuzimao sve obaveze za druge, rješavajući njihove probleme, vjerovatno će ostaviti veću ranjivost iza sebe u porodici.

   Slijedeći mogući udar šoka može biti nakon smrti djeteta koje je ispunjavalo prazninu u braku roditelja. U takvim porodicama, gdje utrougljeno dijete održava brak, gubitak djeteta može proizvesti značajne bračne simptome.

   Može se dogoditi da će smrt osobe koja je bila manje važna za funkcionisanje porodice  predstavljati “lakši” oporavak za porodicu. Ovo ne znači da je osoba bila manje voljena ili da porodica nije u žalosti zbog nje već da su zahtjevi prilagođavanja u budućnosti manji. 

  Bowen je išao tako daleko da je čak izjavio da su suicidi uobičajeni nakon dugotrajnog žalovanja i reakcija žalovanja ali je udar šoka manji osim ako se suicidom  napustila esencijalna funkcionalna uloga u porodici.

   Za neke porodice smrt može biti “veliko olakšanje” od zahtijeva oko njege bolesnog člana porodice. Nakon inicijalnog perioda žalovanja ove porodice mogu čak bolje funkcionirati nakon smrti voljene osobe. Korisno je razmišljati kako svaka smrt zahtijeva različita prilagođavanja za porodicu u cjelini. 

  Kada savjetnici unaprijed procijene mogućnost nastajanja emotivnog šoka, oni mogu asistirati porodici da preduzmu neke mjere u smjeru prevencije.

Za oporavak porodice mogu biti od pomoći slijedeća pitanja:

1.    Do kojeg je nivoa smrt poremetila emotivni balans porodice?

2.    Koliko je važno funkcionisanje te osobe za porodicu – finansijski, društveno i emotivno ?

3.    Koliko je bila važna ova osoba u porodičnim poslovima?

4.    Da li je fokusiranje na njih bilo stabilizator za sve druge odnose?

Studija slučaja Bowen-ove porodice 

   Smrt autorove majke od karcinoma dojke je bio primjer udarnog šoka na cijeli porodični sistem. Kada mu je majka umrla u 54 godini, najmlađe dijete je bilo uzrasta 15 godina a najstarije u ranim 20-tim. Majka je bila “centrifugalna sila” u svim odnosima u porodici, koja je većinu svoje životne energije ulagala u njenih 5 djece i u veze porodice sa zajednicom. Bila je angažovana u brojnim odborima u školi, sportskim klubovima, crkvi i bila inicijator proslave mnogih porodičnih događaja i praznika. Otac je zauzimao “ugodnu poziciju” u porodici prepuštajući supruzi brigu oko porodičnih rutina i aktivnosti. Iznad i ispod-prosječna razmjena u njihovom braku im je obezbjeđivala jednu komplementarnu dosljednost koja je preslikavala njihove pozicije iz vlastitih porodica porijekla. Autor navodi da je lako vidjeti koliko pozicija majke bila važna za funkcionisanje ostalih članova porodice.

 “ Kao i mnogi koji ulažu u svoje odnose nadprosječne napore, preuzimajući obaveze i odgovornosti drugih, moja majka se sa svojom dijagnozom raka nosila tako da nije htjela uznemiravati svoju porodicu. Svi smo bili slobodni da se fokusiramo na naše interese sa vrlo malo diskusije oko dg,tretmana i prognoze. Kada je preminula 4 godine nakon operacije, porodica je izgubila “vođu klana”.

  U početku je nošenje sa gubitkom bilo olakšano podrškom zajednice koja se okupila oko porodice, ali kako su godine odmicale, efekti gubitka balansa su se mogli vidjeti u raznim simptomima koje su razvili različiti članovi porodice. Ovo je uključivalo ovisnosti o alkoholu i marihuani, simptome anksioznosti i poremećaje prehrane. Kroz godine koje su slijedile dolazilo je i do raspada brakova i fizičkih simptoma. Postepeno dok je porodica nekako uspjela da povrati osjećaj kohezije sa svakim potomkom, bilo je momenata kada je ova kohezija bila ugrožena emotivnom reaktivnošću od strane članova porodice. 

  Udar emotivnog šoka nakon smrti funkcionalno važnog člana porodice može više doći do izražaja ako se značaj gubitka negira ili minimizira.Ovo je bio slučaj, kako Bowen navodi, sa njegovom porodicom sa slikom inicijalnog žalovanja a potom “vojničkog stava”. Autor zaključuje da su šok od majčine smrti i ograničenja da otvoreno žaluje bili prisutni dugo vremena u porodici.

 Nivo relacione i emotivne zrelosti u porodičnom sistemu

  Još jedan relacijski faktor u Bowenovoj teoriji porodičnih sistema a koji Bowen predlaže kao ključ razumijevanja varijacija u porodičnom odgovoru na žalovanje i gubitak su različiti nivoi porodične kohezije i zrelosti.

  Svaki porodični sistem nasljeđuje od prethodnih generacija određenu količinu relacijske zrelosti ili diferencijacije koja je dostupna kao resurs za nošenje sa teškim vremenima. Ovaj nivo sistemske zrelosti objašnjava zašto neke porodice imaju kapacitet da ponovo uspostave funkcionalan život brže nego ostale.

  Iskustvo gubitka može predstavljati privremeni izazov prilagođavanja za jednu porodicu dok za drugu porodicu sličan gubitak može predstavljati izazov koji prevazilazi kapacitete za nošenje sa gubitkom. Članovi druge porodice mogu imati poteškoće u vraćanje na prijašnji nivo životnog funkcioniranja.

   Bowen je predložio kontinuum sa nivoima porodične diferencijacije ili emocionalne zrelosti. Diferencijacija se odnosi na “sposobnost da razmišljamo kao pojedinac dok smo povezani sa drugim osobama”. Ona opisuje različite kapacitete svake osobe i porodičnog sistema u balansiranju njihovih emocija i intelekta i balansiraju njihovih potreba da budu povezani sa potrebom da budu odvojeni self.

  On je uočio da ne postoje porodice koje su savršeno diferencirane već da porodice i pojedinci mogu varirati od većeg ga nižem kapacitetu da upravljaju reaktivnostima u važnim odnosima. Indikator nivoa porodične diferencijacije je količina otvorenosti u porodičnom sistemu. Ovo je evidentno u nivou do  kojeg su pojedinci sposobni da uzajamno iskomuniciraju svoje misli i osjećanja.

   Svaki sistem ima različite načine zatvaranja. Zatvaranje otvorene komunikacije izbjegavanjem osjetljivih tema je instinktivni napor da se sačuva harmonija i izbjegne neugoda u sistemu. Ove osjetljivosti su automatski reflex uzrokovan anksioznošću a ne intelektom.

   Bowen dalje navodi da se u njegovoj porodici nedostatak u diferencijaciji može vidjeti kroz izbjegavanje razgovora o majčinoj Dg. raka i smrti. U jeku narušenog majčinog zdravlja, ona nije dijelila svoje iskustvo sa članovima porodice i niko od članova nije znao kako da otvori temu smrti sa njom.” Svi mi smo koristili distancu kako bi se nosili sa onim što je bilo isuviše bolno da se suočimo”, “Samo smo se isključili od činjenica i bolnih emocija kako bi smo nastavili dalje”, dodaje Bowen.

  “Resursi diferencijacije moje porodice, iako nisu visoki, bili su nam dovoljni da povratimo sposobnost da ostanemo povezani na značajne načine i da poboljšamo stepen otvorenosti pred bolestima kod članova porodice. Ovaj kapacitet da ostanu otvoreniji i suoče se sa prijetnjom gubitka je bio izazov nekim članovima više od drugih”, dodaje Bowen. 

  Zaključci za pomagače koji rade sa ožalošćenim porodicama

  Kada savjetnici/terapeuti obrate pažnju na faktore koji utiču na kapacitet porodice da se nosi sa akutnim izazovom gubitka voljene osobe, onda mogu bolje poštovati različitosti u iskustvu oporavka svake porodice i pojedinca. 

  Kada pomagač ima realistična očekivanja o različitom procesu oporavka kod različitih pojedinaca i porodica, onda je u stanju da se pridruži ožalošćenima umjesto da ih “gura” ka propisanim idealnim nivoima prilagođavanja.

   Sistemski porodični cilj je da asistira porodici da uspostave svoj kontakt i otvore komunikaciju prije nego što budu gurnuti u aktivnosti za koje nemaju kapacitete da ih iznesu. 

   Savjetnik zauzima poziciju “smirene znatiželje” kako bi asistirao ljudima da svoja razmišljanja o gubitku povežu sa osjećanjima. Umjesto da se fokusira na izražavanje osjećanja što može preopteretiti kapacitete članova porodice i odvesti ih u “cut off”, pomagač poziva ljude da pričaju o temama koja su iza osjećanja i da razviju svjesnost o načinima na koji se različiti članovi nose sa gubitkom. 

Porodica sada, uz pomoć, počinje razmišljati;

-       Ko su osobe koje se distanciraju a koje su progonitelji?

-       Ko su insajderi a ko autsajderi?

-       Ko uzima i previse funkcija u porodici i upravlja drugima?

-       Ko se odriče odgovornosti prepuštajući drugima da preuzmu poziciju moći?

Tokom vremena članovi porodice mogu uz pomoć savjetnika/terapeuta vidjeti širu sliku, pomijerajući fokus sa pojedinca na porodični sistem, promišljajući o slijedećem; “Kako su se kroz generacije moje porodice nosile sa bolešću, smrću i gubitkom ?”.

  Za ovaj proces je važno da pomagač poštuje i odgovorno upravlja svojom emotivnom zrelošću . Prema Bowenu, “što je pomagač više anksiozan, više je vjerovatno da će držati govor porodici prije nego je slušati”.

  Bowen je pisao o ulozi rituala žalovanja, kao što su sahrane, u procesu pružanja pomoći ožalošćenoj porodici. Naglasio je značaj susretanja sa što većim brojem ljudi nasuprot anksioznom porivu da se isključe i izbjegavaju ljude kao mehanizam nošenja sa gubitkom: cilj je da se cijeli porodični sistem suoči sa smrću kroz povezanost sa sistemom prijatelja i da pruže ruku pomoći osobama koje bi radije pobjegle nego se suočile sa sahranom.

  Bowen je smatrao da sahrane mogu obezbijediti priliku da se razriješe pitanja emotivnog attachmenta, da se ljudi više otvore, budu prisutni i da se na njih može računati u porodici. Pridruživanjem članovima porodice je prilika za rast. Daje prilku ljudima (čak i onima koji su bili otuđeni) da budu povezani sa drugima i kada su jake  emocije uključene te  shvatanje da  oni imaju svoju ulogu u porodici i da ne mogu sebi dozvoliti da izbjegavaju teška vremena. Nasuprot ovome, svaki pokušaj da se poriče smrt može produžiti nerazriješena pitanja attachmenta za članove porodice daleko u budućnost.

Sažetak Bowenovih prijedloga nošenja sa smrću voljenih osoba kroz prizmu porodičnih sistema

-       Posjećivati umiruće članove porodice što je više moguće

-       Uključivanje djece (djeca nisu toliko povrijeđena kada su izložena umiranju člana porodice, koliko mogu biti povrijeđena zbog anksioznosti preživjelih)

-       Uključite što više članova proširene porodice

-       Otvorite kovčege (tamo gdje su to običaji) kako bi omogućili što više kontakta sa umrlim i živućim 

-       Objavljujte sjećanja/smrtovnice i budite u kontaktu sa rodbinom i prijateljima.

Zaključak

  Bowenova teorija porodičnih sistema nudi mapu za bolje razumijevanje varijacija u oporavku od smrti i gubitka različitih članova porodice i među različitim porodicama.  

  Uzimanje u obzir funkcionalnog značaja člana porodice koji umire ili je umro i različite emotivne zrelosti koju svaka porodica nasljeđuje, može pomoći većem razvoju svjesnosti i suosjećanja kod savjetnika/terapeuta u procesu pomaganja.

 Pridružujući se ožalošćenim osobama, bez očekivanja u kojem stadiju žalovanja bi porodica trebala da se nalazi, savjetnik/terapeut pokušava da razumije jedinstveni set izazova sa kojima se porodica suočava. Na ovaj način im se može bolje pomoći da shvate šta se dešava u smislu udara šoka i da prepoznaju svoje obrasce koji su načini nošenja sa ovim šokom.

  Ova šira teorija razumijevanja porodičnih obrazaca ponašanja kao odgovora na životne izazove u ovom anksioznom svijetu može tkđ. poslužiti savjetniku/terapeutu da bolje razumije iskustvo svoje porodice kao sistema. Šira slika ide sa individualnog iskustva ka uzajamnosti i međusobnoj povezanosti svakog člana porodice. 

  Ovaj način gledanja olakšava napuštanje okrivljavanja onih koji se nose sa stresom tako što pretjerano kontrolišu ili izbjegavaju i vodi računa o tome kako je svaka osoba pogođena ali i kakve odgovore drugih članova proizvodi svojim djelovanjem.

Pripremila:

Emina Kadić

Dipl.Scr, Sistemski porodični psihoterapeut

Članak je objavljen u poglavlju  “Loss and recovery: responding to grief with the compassion of Christ and the skills of all Gods people.” Ed. Wesley M, Mosaic press, 2012, autor Jenny Brown   

Reference

1. Bowen M., “Family Reaction to Death” in, Family Therapy in Clinical Practice (New York: Aronson,  1978)  

2. Brown, J. “Old Age & Facing Death: denial or honest preparation” in Growing Yourself Up: How to  bring your best to all of life’s relationships (Wollombi: Exisle, 2012)  

3. Brown, J. (2007). Going home again: A family of origin approach to individual therapy. Psychotherapy  in Australia, 14(1), 12– 18.  

      4. Kubler-Ross, E. & Kessler D., On Grief and Grieving: Finding the Meaning  of Grief through the Five  Stages of Loss (Sydney: Scribner, 2005)   

5.    Rosen, E.,  Families Facing Death: A guide for health care professionals and volunteers (New York:  Lexington Books, 2001)  

6.    Walsh F. & McGoldrick M, ( Eds) Living  Beyond Loss. (New York: Norton, 1995)